четвртак, 27. август 2015.

    POSLEDNJI ISPRAĆAJ RAJKA ŽIŽIĆA
07.08.2003 sasvim iznenada nas je napustio Rajko Žižić legenda Jugoslovenske i srpske košarke, legenda OKK Beograda i Crvene zvezde. Otišao je tiho kao što je i sam bio celog svog života.
09.08.2003 godine na novom groblju u Beogradu u aleji velikana na svoj poslednji put u pratnji mnogobrojne rodbine i prijatelja pošao je naš Rajko Žižić.Reka ljudi je došla da isprati legendu čoveka koji je mnogo dao svojoj zemlji i košarci. Kovčeg sa sa telom preminulog Rajka Žižića izneli su njegove kolege košarkaši i prijatelji Zoran Slavnić, Vlade Divac, Aleksandar Djordjević,Dušan Ivković, Srećko Jarić i Boban Petrović.
Poslednje oproštajne govore od velikana i košarkaške legende govorili su Vojislav Andrić bivši savezni sekretas za sport kome je pokojni Rajko Žižić bio tri godine pomoćnik.
Poznavao sam te kraće od mnogih ali dovoljno da shvatim tvoju ljudsku veličinu koja prevazilazi sva sposrtka dostignuća.Bio si i ostao pravi i nepopravljivi šampion. Smiren, odmeren ulivao poverenje imao meru da se ne ponesemo uspesima , znao da stvari postavi na svoje mesto. Imponovala je tvoja briga za porodicu , smisao za harmoniju a na poslu za male i velike sportove  i one bez medalja. Bez patetike i preterivanja svojstvenih u ovakvim situacijama bio si uvek svoj unosio dobar duh. Zaista dobroćudni div velikog srca.
U ime OKK Beograda i Crvene zvezde od Rajka su se poprostili  i Nebojša Ilić i Blažo Stojanović.                Nebojša Ilić je rekao Već dva dana slušamo vest – Umro je Rajko Žižić .Slušamo ali ne verujemo. Čekamo da se pojavi , recimo u ovoj Sali kao i obično negde u uglu diskretno da sasluša diskusiju i na kraju nenametljivo uzme reč i ponudi najbolje rešenje. Košarku nije samo igrao već je i za nju živeo. Biografija prepuna medalja ali po medaljama u Zvezdi ga najmanje pamtimo.Pamtićemo ga kao dobrog plemenitog čoveka koji je širio optimizam i kada Zvezdi nije išlo najbolje. Radio je do smrti na dva projekta na stvaranju Evropske zvezde i i na organizaciji Evropskog prvenstva 2005 godine. Kada Zvezda dostigne taj cilj a nekih 12 tvojih naslednika u plavom na terasi budu proslavljali novi uspeh bićeš sa nama dragi Rajko. I uvek dok se u ovj zemlji bude igrala košarka. Ovim rečima se Nebojša Ilić u ime Crvene zvezde oprostio od legende.
Na čelu tužne kolone ka aleji velikana bio je sportski direktor Crvene zvezde Nebojša Ilić da bi kovčeg do grobnog mesta izneli Predrag Bogosavljev , Miško Marić, Predrag Bojić, Nebojša Zorkić, Aleksandar Djordjević i Boban Petrović.

Na samom grobu se  poslednji put oprostio i Blaž Kotarac njegov saigrač u reprezentaciji i OKK Beogradu.  Na ovom mestu sam svojevremeno ispratio Žućka i Trajka , osećao sam prazninu kao da su mi otišla starija braća .Onda si se pojavio ti  gorštak iz Nikšića , moj mladji brat koji me je neodoljivo podsećao na Trajka. Ljudi ovih dana pričaju o tvojim medaljama pa nikako da ih izbroje., da se slože koliko si ih osvojio  u svim kategorijama. Kakav je to samo sportski podvig i kakva retkost. Osvojio si ti i najveća zlata suprugu Ljilju i sina Ivana. Bila mi je čast da delim sa tobom trenutke, bilo ih je mnogo bilo da je reč o poslu , košarci ili običnoj šetnji. Nedostajaćeš nam svima počivaj u miru  rekao je Kotarac opraštajući se od svog prijatelja. 
JUGOSLAVIJA  -OLIMPIJA /LOKOMOTIVA

1966 godine pred odlazak u Čile na nezvanično svetsko prvenstvo reprezentacija Jugoslavije je u dva dana imala dve probe sa timovima Olimpije i Lokomotive koji su trebali da daju neke odgovore selektoru Jugoslovenske reprezentacije Ranku Žaravici. 8.IV.1966 godine u hali Tivoli u Ljubljani pred 1500 gledalaca meč su odigrali Olimpija i reprezentacija Jugoslavije koja je slavila sa rezultatom 88-87 posle produžetaka jer u regularnom delu meč je bio završen sa 76-76.Olimpija je pružila odličnu partiju treba istači da najbolji igrači Olimpije Daneu i Basin su igrali za svoj tim a ne za reprezentaciju. Sve do dva minuta pre kraja regularnog dela reprezentacija je bila u vodjstvu kada Olimpija izjednačuje na 70-70. Od tog trenutka pa sve do kraja su se smenjivali u vodjstvu da bi na kraju produžetka reprezentacija pobedila minimalnim vodjstvom 88-87. Najefikasniji igrači kod oba tima su bili Korać sa 30 i Cvetković sa 18 za reprezentaciju dok kod Olimpije su to bili Daneu sa 42 i Žorga sa 11 poena. Timovi su nastupali u sledećim sastavima
Reprezentacija Jugoslavije   Korać, Rajković, Kovačić, Cvetković, Marojević, Logar, Tvrdić, Čermak, Skansi
Olimpija  Basin, K.Kovž, Božić, Volovšek, Verbić, Žorga, Dermastija, Hočevar, Ajzelt, Daneu, Osterc, Potočnik
9.IV.1966 godine u Zagrebu reprezentacija Jugoslavije je odigrala drugi meč protiv ekipe Lokomotive i zabeležila još jednu pobedu sa 84-81 . Utakmica je odigrana na otvorenom terenu Tuškanca pred oko stotinu gledalaca a tako mali broj ljudi je bio pre svega zahvaljujući kiši koja je neprestano celi dan padala i tako pokvarila spektakl. Očigledno je da ovako loše vreme više odgovaralo domaćoj ekipi koja je tek poklekla u samom finišu meča .Reprezentacija je igrala sa devet igrača Ranko Žeravica je izostavio Daneua i Ražnatovića strahujući da se ova dvojica u ovakvim uslovima ne povrede, još treba dodati da je i Kovačič igrao za svoj tim Lokomotivu. Najefikasniji kod oba tima su bili Korać sa 22 i Logar sa 13 za reprezentaciju dok kod Lokomotive su to bili Kovačić sa 28 i Omašić sa 22 poena. Timovi su nastupali u sledećim sastavima
Reprezentacija Jugoslavije   Basin, Korać, Rajković, Cvetković, Maroević, Logar, Tvrdić, Čermak, Skansi.
Lokomotiva  Omašić, Kovačić, Kavedžija, Vrcan, Bočkaj, Valek, Rimac.

Sutradan 10.IV.1966 reprezentacija Jugoslavije je otputovala za Čile gde je osvojila prvo mesto na nezvaničnom šampionatu sveta i tako ostvarila veličanstven uspeh.
             BOSNA  -  JUGOSLAVIJA

13.05.1979 godine u Sarajevu u dvorani Skenderija pred 7.000 gledalaca odigran je humanitarni meč izmedju reprezentacije Jugoslavije i aktuelnog evropskog i državnog prvaka ekipe Bosne. Bio je to pravi spektakl pred punom Skenderijom a  sav prihod od meča išao je kao pomoć nastradalima u zemljotresu koji je te godine pogodio Crnu Goru. Selektor reprezentacije Jugoslavije Petar Skansi je naložio svojim izabranicima pred meč da moraju ozbiljno shvatiti ovaj susret i tako mu pristupiti. Pobedila je reprezentacija Jugoslavije sa 128-97. Publika je mogla da uživa u potezima obeju ekipa. Bosna se držala koliko je mogla  do sredine prvog poluvremena  a onda je plava četa pokazala publici da nije bezveze bila aktuelni svetski i evropski prvak. Kićanović, Slavnić, Dalipagić i ostali su pokazali sav svoj raskoš i tako se u pravom svetlu još jednom pokazali sarajevskoj publici i ispoštovali  selektora Skansija i njegove zahteve. Najefikasniji u reprezentaciji Jugoslavije su bili Kićanović sa 36 i Dalipagić sa 25 poena dok u ekipi Bosne su to bili  Varajić sa 31 i Delibašić sa 27 poena. Sarajevo i njena publika su još jednom položili sa najvećom ocenom test iz humanosti , jer su se u veoma velikom broju  prisustvovali ovom humanitarnom meču i tako svojim prilozima pružili pomoć onima kojima je bila najpotrebnija. Timovi su nastupali u sledećim sastavima
Jugoslavija  Vilfan, Kićanović, Žižić, Knego, Jerkov, Nakić, Pavličević, Ćosić, Slavnić, Krstulović, Dalipagić

Bosna   Vučević, Djogić, Benaček, Bosiočić, Idić, Radovanović, Bilalović, Varajić, Delibašić, Mutapčić, Hadžić.  

среда, 26. август 2015.

OTKAZAN  HUMANITARNI MEČ ZBOG NESTANKA STRUJE I VODE

Za vreme Nato agresije i bombardovanja Jugoslavije ,sport je stao ali su sporadično igrani humanitarni mečevi kao pomoć i kao podrška da se istraje u nepravednom ratu i kao neka vrsta podizanja morala gradjanima koje je svakodnevno Nato alijansa zasipala bombama iz vazduha.           Te su tako Košarkaški klub Borac , njeni igrači i rukovodstvo želeli da pruže podršku svojoj braći preko Drine pa su dva dana boravili u Beogradu želeći da odigraju tri meča sa Beogradskim klubovima Crvenom zvezdom , Partizanom i FMP-om. Prvog dana su odigrali meč sa Fmp-om  04.05.1999 godine, trebali su sutradan da odigraju u hali Pionir meč sa Zvezdom dok meč sa Partizanom je otkazan jer Partizan nije mogao da sakupi svoje igrače koji su dobili slobodno. Košarkaši Crvene zvezde i Borca iz Banja Luke su se našli u 11 sati u Pioniru 05.05.1999 godine u želji da odigraju meč, meč humanosti, solidarnosti i prkosa ali nažalost nije bilo uslova za njegovo odigravanje jer nije bilo niti struje niti vode te je tako meč odložen za neka bolja vremena. Iako nije nikada odigran , dovoljno je samo to što je Borac došao bio tu, takodje su svoje prisustvo iskoristili  da budu i na mostu gde su branili  zajedno sa gradjanima mostove od Nato napada,gde je  pobedila  humanost krajišnika.
Trener Crvene zvezde Jovica Antonić je tom prilikom izjavio :  Zaista prava šteta .Ovo je prvi puta da u Pioniru nestanu struja i voda otkako je sve ovo počelo i tob za maler kada je trebalo da igramo sa Banjalučanima. Oni su nažalost morali odmah da se vrate kući a mi im dugujemo zahvalnost zato što su došli da nam pruže podršku.
Trener  Borca  Karalić je izjavio : Ništa nije moglo da nas spreči da dodjemo u Beograd jer su veze sa našom braćom neraskidive.Nažalost nestanak struje je onemogućio da igramo sa crveno belima .Medjutim već smo razgovarali da kada za to dodje vreme Zvezda učestvuje na turniru u Banja Luci.      

I zato taj gest  zaslužuje da se zauvek spasi od zaborava da ostane upisan u zvezdinu i borčevu istoriju kao dokaz ljudskosti, humanosti.Meč na turniru koji je Karalić spomenuo je održan ali to je za neku drugu priču.Prisutnost su iskoristili da ugovore dve utakmice humanitarnog karaktera u Banja Luci i Brodu odigraju protiv B reprezentacije Jugoslavije, tako je i bilo. Ali za uspomenu i večnost neka ostane ova priča kada je ludilo i agresija bila iznad sporta iznad humanosti. Za večnost ostaće upisan tim Borca koji je tog maja 1999 godine boravio u Beogradu Florjan, Čubrilo, Vujasinović, Kukić, Šućur, Blanuša, Babić, Zirojević, Kojadinović, Vuleta, Blagojević, Šćekić  Trener  Karalić  direktor Borca  Vukašin Božić.

понедељак, 13. јул 2015.

      POSLEDNJA BIOSKOPSKA  PREDSTAVA

Piter Bogdanović je 1971 godine snimio kultni film Poslednja bioskopska predstava koji je će ostati u analima Američke i svetske kinematografije. Nominovan u sedam kategorija dobio je dva oskara za sporednu mušku i žensku ulogu.

 Dejan Radonjić je sa svojih 12 momaka u sezoni 2014-15 odigrao svoju poslednju bioskopsku predstavu koja će kao i Bogdanovićev film ući u anale Srpskog sporta i Zvezdinu istoriju kao najuspešnija sezona ikada do današnjih dana. N e postoje oskari za košarku ali ne sumnjam da bi Zvezdini musketari dobili i to u mnogo više kategorija nego film. Iako se pouzdano još ne zna ko će sve otići iz Zvezde već su neki igrači otišli Čarls Dženkins u Armani Džins, Boban Marjanović u NBA u San Antonio, a govori se da će stopama ove dvojice otići i Nikola Kalinić, Jaka Blažić i Marcus Williams.

 Na žalost više nikada nećemo gledati tu čarobnu ekipu koja nas je oduševljavala i dovodila do euforije nevidjenih razmera u istom sastavu. Doći će neki drugi košarkaši možda bolji , možda gori ne znam ali ovi su bili jedinstveni to pouzdano znam. Nemam reči adekvatne koje bih upotrebio u ovom momentu kojim bi se zahvalio tim svim divnim momcima za sve što su nam pružili za sva tri trofeja koja su osvojili. Čekali smo to godinama decenijama i dočekali. 

Vredelo je svake sekunde, svakog minuta svakog meseca i godine čekanja vredelo je. Bilo je zadovoljstvo gledati ih kako plešu po parketu, kako se bore za svku loptu kako se raduju svakom košu, gledati klupu kako skače i bodri ove na terenu, gledati ih na društvenim mrežama kako proslavljaju uspehe ili kako se šale jedni izmedju drugih. Bilo je to kao u bajci, Djenka je otrčao svoj poslednji krug u Zvezdi, Bobi dobroćudni div je poput Gulivera se igrao sa liliputancima košarke.


Wilijams se igrao sa protivnicima zaludjući ih svojim asistencijama. Jaka svojim lavljim srcem svojom borbom i žestinom dizao halu na noge, ne prijatelji moji te stvari se nemogu zaboraviti a nažalost ni ponoviti. Momci hvala vam što ste odigrali svoju poslednju bioskopsku predstavu i sa njom ušli u istoriju, hvala vam što ste omogućili da uživam u njoj, hvala vam što za razliku od filma ovde nije bilo sporednih uloga svi ste igrali glavne role. Markus Vilijams, Stefan Jović, Nikola Rebić,Branko Lazić, Jaka Blažič, Čarls Dženkins, Nikola Kalinić,Nemanja Dangubić,Marko Tejić, Luka Mitrović,Maik Cirbes, Boban Marjanović od srca vam hvala, od mene ste dobili oskara za životne partije.

Vidimo se ponovo nekada u nekom drugom životu u nekoj drugoj bioskopskoj predstavi da ponovomo ovo sve još koji put, do tada ovo će biti moj najomiljeniji film ikada.
                           
                          
                                                      HVALA VAM.


петак, 26. јун 2015.

                             BORMIO  1987

Od 29.07 pa sve do 05.08 1987 godine u Italijanskom gradu Bormiu se održavalo treće svetsko prvenstvo u košarci za juniore. To će barem što se Jugoslovenske reprezentacije tiče biti istorijsko. Ne samo zato što je Jugoslavija na njemu trijumfovala , već zato što će iz te reprezentacije izaći osovina reprezentacije koja će u narednih pet godina gospodariti Evropom i Svetom kada je reprezentativna košarka u pitanju.Kada je u pitanju pojedinačna karijera  skoro cela ta zlatna generacija će ostaviti itekako dubok trag u Svetskoj košarci. Trener Svetislav Pešić koji je već imao itekako uspeha na klupskom nivou sa Sarajevskom Bosnom, te na nagovor Radomira Šapera i Branislava Rajačića preuzima momke rodjene u periodu 1967-1968 .Tadašnja Jugoslavija je imala veliki broj talentovanih košarkaša  te su svakog vikenda dolazili iz raznih krajeva Jugoslavije u Beograd na Košutnjak da bi ih Kari testirao i izvršio finalnu selekciju za predstojeće prvenstvo. Svetislav Pešić je odabrao 12 momaka što će se ispostaviti kao pun pogodak . Sjajno ih je uklopio u jednu celinu što su i pokazali na samom prvenstvu gde su odigrali sedam mečeva i zabeležili svih sedam pobeda. Prvo su dobili Kinu sa 126-79, zatim Nigeriju sa 126-82, Australiju sa 86-73, potom SAD sa 110-95, Portoriko sa 139-100 u polufinalu SR Nemačku sa 89-64 i u finalu ponovo reprezentaciju SAD-a sa 86-76. Sedam utakmica sedam pobeda uz koš razliku 762-569. Najbolji strelac u Jugoslovenskoj reprezentaciji je bio Toni Kukoč  sa 103 poena iza njega Nebojša Ilić sa 92  a kao treći strelac bio je Vlade Divac sa 88 poena.To je bila njihova kruna juniorske karijere i odskočna daska ka seniorskoj košarci gde će mnogi od njih napraviti impozantne karijere.

Aleksandar Saša Djordjević kapiten reprezentacije legenda Partizana sa kojim će osvojiti Evropsku krunu 1992 godine, dugo godina će biti nosilac reprezentacije Jugoslavije nakon raspada SFRJ . Osvojio je zlatne medalje na Evropskim prvenstvima 1991, 1995,1997 i Svetskim prvenstvima 1998 godine ,ostvariti veliku medjunarodnu karijeru gde je nastupao za velike evropske klubove poput Olimpije iz Milana, Fortituda, Reala iz Madrida, Barcelone, Skavolinija.Sa Barcelonom i  Olimpijom iz Milana kao i sa Partizanom je osvojio tri kupa Radivoja Koraća. Trenutno je selektor reprezentacije Srbije sa kojom je prošle godine osvojio srebrnu medalju na Svetdkom prvenstvu a postao je i trener Atinskog Panatinaikosa..

Vlade Divac legenda Partizana velika NBA zvezda L.A Lejkersa, Šarlota i Sakramento Kingsa. U NBA  je odigrao punih 16 sezona. Sa reprezentacijom je osvojio sve što se može osvojiti zlatne E.P 1989,1991,1995, S.P  1990 te kao kruna karijere zlato u Indijanapolisu na svetskom prvenstvu 2002 godine. Nakon završetka igračke karijere je bio direktor Partizana a zatim sve do do skora predsednik Olimpijskog saveza Srbije

Toni Kukoč legenda Splitske košarke sa Jugoplastikom osvojio tri titule prvaka Evrope, imao zavidnu Evropsku karijeru, takodje i u Nba gde je igrao za Čikago Bulse sa kojima je osvajao šampionski prsten. Osvojio svetsko i evropsko zlato sa reprezentacijom Jugoslavije 1989, 1990 I 1991 godine, nakon raspada Jugoslavije sa reprezentacijom Hrvatske osvojio srebrnu olimpijsku medalju u Barceloni 1992, bronzu na SP u Kanadi 1994 te dve bronze na EP 1993 I 1995 Godine.
 Dino Radja takodje legenda Jugoplastike sa kojom je osvojio dve titule prvaka Evrope, igrao u NBA  za Boston Seltikse ,imao odličnu Evropsku karijeru sa Italijanskim Mesadjerom osvojio kup Radivoja Koraća 1992 godine,nastupao i za Panatinaikos, Olimpijakos . Sa reprezentacijom Jugoslavije osvojio zlato na EP 1989 I 1991, a nakon raspada Jugoslavije  sa reprezentacijom Hrvatske osvojio srebrnu olimpijsku medalju u Barceloni 1992, bronzu na SP u Kanadi 1994 te dve bronze na EP 1993 I 1995 godine.

Luka Pavićević nekadašnji košarkaš  Jugoplastike sa kojom je osvojio tri evropske titule , posle raspada Jugoslavije je igrao u Izraelu a potom i u dosta domaćih klubova Fmp, Crvena zvezda, Beobanka, Radnički Beograd. Nakon završetka igračke karijere počeo se baviti trenerskim poslom, gde je počeo u OKK Beogradu. Radio je u inostranstvu gde je sa Albom bio prvak Nemačke, a bio je i selektor reprezentacije Crne Gore.

Nebojša Ilić košarkaška legenda Crvene zvezde sa kojom je osvojio titulu prvaka Jugoslavije 1993 godine, kada je bio i MVP domaćeg prvenstva i najbolji strelac.Dve godine igrao u Španiji zatim se vratio u Zvezdi gde je završio igračku karijeru. Od 2001 godine u Zvezdi radi kao tim menadžer a istu funkciju već nekoliko godina unazad obavlja i u reprezentaciji Srbije.

Slaviša Koprivica košarkaš Partizana koji je sa ovim timom osvojio titulu prvaka Evrope 1992 godine. Igrao je i u inostranstvu u Italiji i Grčkoj a i u domaćim timovima Beobanka, OKK Beograd.
Radenko Dobraš košarkaš Bosne iz Sarajeva , studirao u SAD-u , igrao u Izraelu i Nemačkoj.

Zoran Kalpić košarkaš Šibenke igrao za dosta klubova iz Hrvatske bez nekog značajnijeg učinka. Nakon završetka karijere bio trener Šibenika a kasnije i direktor kluba.

Samir Avdić bivši košarkaš Bosne iz Sarajeva te zatim u Španiji Unikaha, Malaga i Melija te u Turskoj Tofaš, Tuborg i Ankara. Nakon raspada Jugoslavije učestvovao na E.P 1993 sa reprezentacijom Bosne i Hercegovine gde je osvojio osmo mesto. Nakon završetka karijere otvara agenciju za predstavljanje igrača Pro Basket.

Teoman Alibegović , studirao u SAD-u igrao za reprezentaciju Slovenije nakon raspada Jugoslavije. Od evropskih klubova igrao za Berlinsku  Albu gde je zajedno sa Sašom Obradovićem  bio najzaslužniji za osvajanje kupa Radivoja Koraća 1995 godine. Igrao još i u Italiji, Grčkoj , Turskoj. Nakon završetka karijere bio i sportski direktor Fortituda iz Bolonje, kasnije je bio i generalni menadžer Snajdera za koji je i igrao u periodu 1999-2002.

Miroslav Pecarski  košarkaš Partizana sa kojim je osvojio Kup Radivoja Koraća 1989 godine. Nakon Partizana odlazi u Grčku gde uzima njihovo državljanstvo i igra za Aris, Panatinaikos i Panionios. Sa Panatinaikosom 1996 godine postaje prvak Evrope.Nakon Grčke igrao je u Italiji , Francuskoj a karijeru je završio u Španiji.


Svertislav Pešić  nekadašnji košarkaš Pirota, Partizana i Bosne sa kojom je bio prvak Jugoslavije1978  i Evrope 1979 godine. Nakon završetka igračke karijere bio je trener Bosne sa kojom je osvojio titulu prvaka Jugoslavije 1983 . Nakon raspada Jugoslavije bio je selektor Nemačke sa kojom osvaja Evropsko prvenstvo 1993 godine. Sa velikim uspehom je vodio velike Evropske klubove, sa Albom osvaja kup Radivoja Koraća 1995 godine, koju je vodio sve do 2000 te godine kada preuzima kormilo selektora reprezentacije Jugoslavije sa kojom uzima dve zlatne medalje. Jednu na EP 2001 godine u Turskoj i zlato na SP u Indijanapolisu 2002 godine. Posle toga se vraća kao trener Barcelone sa kojom je osvojio i Evroligu 2003 godine. Nakon Barcelone vodio je i Italijansku Djironu, Moskovski Dinamo, Crvenu zvezdu u dva navrata 2008 i 2011 godine a trenutno je trener Minhenskog Bajerna.

петак, 19. јун 2015.

         TRI  MUSKETARA


Francuska ima svog Aleksandra Dimu koji je pre par vekova napisao legendarni roman Tri musketara, tim romanom se i danas ponose spravom, ne postoji tačka na planeti zemljine kugle gde se nije čulo za ovaj roman i avanture musketara. I Crvena zvezda i njeni navijači su dočekali da imaju svoje musketare i to kakve.

Kroz košarkaški klub Crvena zvezda od 1996 godine pa sve do današnjih dana prošao je veliki broj stranih igrača.Neki su ostajali jako kratko neki i po dve sezone,neki su u i tom kratkom periodu ostavljali trag ali bilo je i takvih da i imena im se jedva pamte a o pruženim partijama i da ne pričamo. Bilo je i odlazaka za vreme praznika ili u toku sezone pa zbog neodgovornih uprava se nisu nikada vraćali u klub, ali u ovoj priči biće reči o tri strana igrača o tri košarkaša koji je ove sezone svako na svoj način ostavio traga u Zvezdi u njenoj istoriji i sezoni koja će najzlatnijim slovima biti ispisana. De Marcus Nelson je prvi strani igrač koji je stekao status legende kluba i prvi igrač koji je produžio ugovor na još jednu sezonu i ostavio dubok trag ali Čarls Dženkins koga navijači jednostavno zovu Djenka, Markus Vilijams i Nemački reprezentativac Majk Cirbes su trio stranih igrača za koje se može slobodno reći da su to najbolji strani igrači koji su ikada igrali u Zvezdi do sada. Djenka je kao i Admiral Nelson produžio ugovor nakon odigrane sezone u Zvezdi u kojoj je imao i dobrih i loših partija, ostaće upamćena njegova fantastična partija protiv Budiveljnika u četrvrtfinalu Euro kupa prošle godine.

Djenka je od samog starta imao želju da se uklopi u tim da se uklopi u sve sfere života ovde i da se što pre prilagodi, što mu je i uspelo. Vrlo brzo je osvojio srca Zvezdinih navijača,svojom neposrednošću, svojom komunikacijom a  što je i najbitnije svojim odnosom prema Zvezdinom dresu. Prošle sezone je uz Jaku Blažiča i Marka Simonovića bio igrač koji je odigrao svih 72 utakmice koliko je Zvezda imala tokom sezone kada je reč o zvaničnim mečevima. Ni sa jednog meča nije izostao. Produžio ugovor počeo dosta slabo upao u krizu ali se nije predavao uz pomoć saigrača i trenera Radonjića izašao iz krize i odužio se na najbolji mogući način onda kada je najviše trebalo kada se igralo za trofeje. Njegove simultanke protiv večitog rivala Partizana u najbitnijim utakmicama sezone u polufinalu Aba lige će se prepričavati i pamtiti.Kad god je trebalo da se preuzme odgovornost Djenka je bio taj koji je to radio i pogadjao kada je trebalo. Navijači su to prepoznavali i kada mu nije išlo oni su mu davali podršku.

Sada nakon sjajne sezone Crvene zvezde njenih igrača i samoga Djenke ostaće upamćene i cifre koje je on zabeležio. Ove sezone je odsustvovao samo sa jednog meča u Pančevu protiv Tamiša odigrao je 79 utakmica i sa prošlogodišnjih 72 je strani igrač sa najviše odigranih mečeva u njenoj istoriji .        151 nastup  a takodje je i najbolji strelac u kategoriji stranih igrača svih vremena , postigao je  1540 poena. Djenka je pokazao i onu stranu koja nije striktno vezana za sport kada je jednoj maloj Nadji došao na rodjendan u Obrenovac i tako joj ispunio san da joj baš on lično dodje na njen najvažniji dan. Djenka bez ikakvog dvoumljenja je to uradio,mala Nadja nije mogla sakriti suze radosnice i bila je presrećna kada je videla svog idola na ulaznim vratima. To je samo još jedan pokazatelj kakav je čovek pre svega naš Djenka. Želja svih navijača Zvezde je da Djenka produži ugovor i dalje bude u Zvezdi što su i na proslavi titule na Malom Kalemegdanu mu to i lično brojnim skandiranjima pokazali.

Markus Vilijams odlični Američki plejmejker kojeg su kako košarkaši tako i navjači Crvene zvezde imali prilike da vide na delu u dvomeču evrolige prošle godine kada je Zvezda igrala protiv Lokomotive iz Kubana, kada je Viliams bio nerešiva enigma za zvezdine košarkaše. Posle lošije sezone u Lokomotivi Vilijams kako je po sopstvenom priznanju bio opčinjen atmosferom u Areni hteo da u zvezdi odigra jednu dobru sezonu i tako sledeće sezone ode u neki bogatiji Evropski klub. Za razliku od Djenke Vilijams je surovi profesionalac koji je tačno znao koje su mu obaveze i zadaci, nije se mnogo vezivao za navijače niti je mnogo komunicirao sa njima. Imao je neki svoj svet što govori u tome i prilog da se na proslavi titule jedino on nije pojavio, ali su bez obzira navijači ga voleli i obožavali. Njega je kroz celu sportsku karijeru pratio glas da je u stanju da odigra dve odlične utakmice a posle ga dve nema. Tako je bilo i u Zvezdi samo što kada je za Zvezdu bilo najbitnije on je bio tu. Svojim asistencijama pre svega lucidnim potezima i na kraju šutevima sa poludistance i distance je dovodio svoje protivnike do ludila a navijače Zvezde do delirijuma. Pamtiće se njegovih 17 uzastopnih poena protiv večitog rivala u polufinalu plej offa Aba lige kada je Zvezdu odveo do istorijske pobede. Takodje će ostati i upamćena jedna anegdota sa druge utakmice finala plej ofa Srpske lige kada je u jednom trenutku izašao sa utakmice zajedno sa fizioterapeutom izašao iz hale seo na klupu da bi malo došao do vazduha jer unutra je bilo nesnošljivo sparno, da bi nakom par minuta se vratio na utakmicu kao da ništa nije bilo i nastavio da teroriše večitog rivala. Ostaće upamćen rekord u Evroligi po broju asistencija na jednom meču kao i poruka posvećema Marku Ivkoviću tragično nastradalom navijaču Zvezde u krvavoj Istanbulskoj noći.Njegova savršena saradnja sa Bobanom Marjanovićem će se godinama prepričavati, navijačima Zvezde će ostati upamćem u veoma lepom sećanju. Odigrao je u zvezdi 74 utakmice i postigao 659 poena te je četvrti strelac Zvezde iza neprikosnovenog Marjanovića, Kalinića i Dženkinsa.

Ne zna se još da ći ostati ili ne ali procena pisca ovih redova je ta da će on potražiti bogatiji klub posle odlične sezone , na žalost svih navijača Zvezde.Na kraju neka ostane i zapisan gest na dodeli pehara i medalja šampiona Srbije kada je prišao treneru Partizana i zagrlio ga. Markus Vilijams je poštenim odnosom prema Zvezdinom dresu na najbolji mogući način osvojio srca zvezdaške popula cije i zauvek će ostati u njihovim srcima.

Majk Cirbes Nemački reprezentativac došao je kao zamena Rašku Katiću, ne može se reći da je bio nepoznanica ali navijači Zvezde su u početku bili skeptični da li će kada se uklopiti u Zvezdin sistem. Dobroćudni Švaba je polako ali sigurno učvršćivao svoj status  svojim igrama i svojim odnosom prema Zvezdinom dresu. Doveden je kao drugi centar da bude zamena Bobanu Marjanoviću ali je Maik vrlo brzo osvojio srca zvezdinih navijača koji su mu posle finala aba lige u Zagrebu i finala Srpske lige na Malom kalemegdanu skandirali Danke Dojčland i Danke Cirbes. Maik je na sopstveni zahtev u četvrtoj utakmici finala aba lige primio inekciju da bi zaigrao i pomogao Zvezdi te tako bio čovek odluke u osvajanju prvog naslova Aba šampiona. Posle toga je iz utakmice u utakmicu bio sve bolji i bolji igrač i čovek odluke te je protiv Partizana pružio fenomenalne partije i bio jedan od junaka a njegova bacanja i donela titulu Zvezdi posle 17 godina apstinencije. Maik se ni na jednoj utakmici nije štedeo naprotiv davao je celoga sebe, čak je i preko društvenih mreža komunicirao sa navijačima postavljao slike ili klipove i gledao da se što bolje i više adaptira na ovo područje. Prihvatio je Beograd i Zvezdu kao svoje, imao je i devojku sa ovih prostora ali ta veza nije više aktuelna ali Maik i dalje sa velikom ljubavi je nosio crveno beli dres. Maik ostati upisan zlatnim slovima u istoroji Crvene zvezde, njegove odlične partije nisu ostale nezabeležene te se ovih dan apo štampi piše kako je za njega zainteresovan Minhenski Bajern  iako ima ugovor sa Zvezdom, šta će biti dalje biće poznato u narednom periodu. Da je Cirbes jedan dobroćudni Nemac govori i anegdota sa okupljanja navijača Crvene Zvezde pred treću utakmicu polufinala Aba lige.

 Naime dan pred tu istorijsku treću utakmicu uoči treninga košarkaša Zvezde došlo je do okupljanja navijača ispred hale Pionir kako bi pružili podršku svojim ljubimcima pred meč jer je domačin bio Partizan a Zvezdinih navijača tu neće biti. Doošavši ispred Pionira Cirbes je u prvom trenutku bio šokiran, da bi ubrzo napravio selfi snimak za uspomenu, koračajući ka hali ugledao je našu Bojanu trudnicu koja je sa svojim suprugom došla kao veliki Zvezdaš d ada podršku svojim ljubimcima. On joj je prišao zagrlio je i zahvalio joj se naša Boka od silnog uzbudjnej nije mogla sakriti emocije već je njeno lice bilo prekriveno suzama. Maik i ostali momci su sutradan pokazali šampionski karakter pobedili i tada i u četvrtoj utakmici. Maik je u svojoj prvoj sezoni odigrao 75 utakmica i postigao 569 poena. Tu ima mnogo više od suvih brojki njegov odnos podrška saigračima, podrška navijačima njegov odnos prema dresu koji ne sme biti zaboravljen.


Neko će čitajući ove redove se složiti sa napisanim neko ne, neko će ih voleti neko ne, ali niko ne može da ospori da su ova tri momka zajedno sa ostalim saigračima napravili nešto što će ostati zapisano zlatnim slovima,napravili nešto što će navijačima Zvezde dugo dugo ostati u sećanju.

петак, 1. мај 2015.

                  30.04.2015  HALA SPORTOVA ZAGREB



Datum koji će najzlatnijim slovima ostati upisan u istoriju KK Crvena zvezda, datum koji ću pamtiti ceo svoj život, najlepše, najdraže gostovanje, i nadraža pobeda. Pobeda čekana punih 31 godinu, pobeda koja je vratila neke stvari na svoje mesto, ali da krenemo ispočetka. Finalna serija izmedju Crvene zvzde i Cedevite je već bila u jeku, odigrane su prve dve utakmice u Beogradu na kojima je Zvezda povela sa 2-0 u pobedama i serija se selila u Zagreb gde su na programu bile dve utakmice izmedju ova dva rivala 29 i eventualno 30.04 2015 godine. Krenula je ekspedicija Zvezdinih pristalica , ljudi koji su godinama bili uz nju kada je bilo najteže,kada se Zvezda borila za opstanak , za goli život kada se nije znalo da li će sutra preživeti , kada se maštalo makar o jednoj pobedi u toku sezone nad večitim rivalom. Titule su u tim trenucima su bile svetlosnu godinu daleko,o njima se maštalo ali sa velikim i dubokim uzdahom. Sada je taj san bio na dohvat ruke, hvalio je još jedan mali-veliki korak, korak kojim će Zvezda ući u istoriju. Pobeda koja će Zvezdu vratiti na staze slave na mesto koje joj pripada. Svako ko je kako mogao krenuo je put Zagreba, da bodri svoju Zvezdu da dosanja san koji se čeka dve ipo decenije. Tako smo na put krenuli moja malenkost, Veteran i Stela, svesni da neće biti nimalo lako savladati Cedevitu koja je odličan tim, sa odličnim trenerom i odličnom organizacijom iza sebe. Ali naša srca su govorila da mi moramo biti kao i do sada uz te momke da načine taj sudbonosni korak ka istorijskom uspehu. Odseli smo u jednom hostelu u centru Zagreba kao i nekoliko puta do sada, vreme je bilo prelepo, sve je nagoveštavalo da će ovo gostovanje u Zagrebu biti ono istorijsko, nezaboravno. Šetali smo se savim opušteno po gradu kao svaki put,i uživali u lepotama istoga. Došlo je vreme da se krene put hale Sportova na trg Krešimira Ćosića,stigavši tamo naišli smo na grupu naših Bojana i njegove ortake iz Banja Luke, Topića i njegove iz Gradiške, Steva iz Beograda i Dražen iz Norveške koji je samo za ovu finalnu seriju došao da bi bio uz Zvezdu, moj brat Bane Bumbar, Ruža , Koča,Emil, Mikica, i još dosta naših iz partera B. Tu je bio i naš Sokobanjac koji je došao sa suprugom i predivnom i preslatkom ćerkicom Kalinom mojom drugaricom koja je pravi mali šećerko. Bilo nas je dvestotinjak zaljubljenika u Crveno bele boje. Ljubazno kao i do sada smo izuzetno lepo primljeni sprovedeni u naš sektor. Dogovorili smo se zbog svega od ranije kako nas je Cedevita  ispoštovala i oko Marka i uopšte da ne bude nikakvih uvreda na račun domaćina niti neke pesme koje bi se drugačije protumačile, samo fer i sportsko navijanje i aplauz kad košarkaši Cedevite budu izlazili na teren. Dogovoreno učinjeno, tokom cele utakmice dom sportova je ječao od naše pesme, posle dve ipo decenije čule su se Zvezdine pesme u Zagrebu.Na žalost te večeri je Zvezda igrala jako loše a Cedevita pružila svoju najbolju partiju u sezoni. Skor je bio 2-1 i dalje je Zvezdi hvalio mali korak. Nakon utakmice policija je rasterala navijače Dinama popularne BBB koji su hteli da se obračunaju sa nama iako za to nije bilo nikakvih razloga, ali dobro oni nisu tema ove priče.Uglavnom svi su bezbedno napustili halu neko se vratio u Srbiju neko je ostao  u Zagrebu da prespava i ponovo dodje sutradan na novi okršaj i možda proslavu tako dugo čekane titule.Ujutru pada dogovor da ja i moj imenjak Žarko iz Užica inače veliki zvezdaš odemo do Zagrebackog groblja Mirogoj posetimo grob nejvećeg Evropskog košarkaša Dražena Petrovića, dotle će ostali u obližnjim kafićima ubijati vreme. Ja  Žare uzimamo taksi i odlazimo. Tamo uz pomoć par susretljivih ljudi jako brzo pronalazimo grob Dražena Petrovića i sa najdubljim poštovanjem se klanjamo njegovom grobu.Izuzetno uredjeno sredjeno , pored njega počiva i jedna od najlepših glumica svojevremeno Ena Begović koja je kao i Dražen jako mlada nas napustila. Nakon obilaska Mirogoja vraćamo se u centar grada, gde usput nailazimo na naše košarkaše koji u opuštenoj šetnji akumuliraju snagu za možda i odlučujuću utakmicu. Odlazimo do kafića gde su nas naši čekali,jedan deo ekipe ovaj iz Užica odlazi na Plitvička jezera mi ostali sedimo u kafiću i dogovaramo se šta dalje do utakmice. U neko doba se pojavljuje par momaka sa biciklama koji se vrzmaju tu okolo i razgledaju okolinu, odmah smo ukapirali da je to jedna od grupa BBB koji su tokom celog tog dana patrolirali gradom i jurili Zvezdine navijače. Na naš poziv policija je u rekordnom roku došla oni su poput vetra nestali. Naša lokacija je bila otkrivena morali smo da je promenimo. Te smo tako u grupama od po dvoje se uputili svako na svoju stranu uz dogovor da se vidimo ili ispred ili u hali. Te smo tako ja Stela i Steva pešaka Kranjčevićevom ulicom pored stadiona Zagreb se uputili ka hali Sportova iako je ostalo još dobri četri pet sati do utakmice. Računali smo da ćemo oko hale biti najsigurniji, a u blizni je bio i hotel Panorama gde je bilo dosta naših koji su odseli tu. Polako ali sigurno smo se dokopali Panorame i hale i sada uz kafu, sok i ćaskanje smo kratili vreme do utakmice. Oko sedam sati smo jedan po jedan na razmaku od po deset metara išli ka hali. Ušli smo odmah bez ikakvih problema jer već i obezbedjenje nas je znalo.Za razliku od prvog dana naših je bilo upola manje, ali energija koju smo imali je bila i za njih i za sve koji nisu mogli doći. Kao i prethodne večeri aplauz su dobile obe ekipe. Naši momci su za razliku od prvog meča ušli znatno angažovanije onako kako oni znaju i umeju. Zirbes koji se povredio bio i propustio drugi i treći meč na svoj lični zahtev je dobio inekciju protiv bolova i zaigrao, i tako bio snažan podstrek ostalim saigračima. Zvezda je dominirala tokom utakmice vodila i sa 19 koševa razlike, naša tribina se orila od pesme,toliko sanjani san je bio na dohvat ruke. Naravno domaćin se nije predavao negde pred sam kraj meča je došao i na -5 ali naši momci nisu gubili glavu , več u sledećem napadu trojka Dženkinsa našega Djenke je vratila sve na svoje mesto. Slavlje je počelo kako na tribinama , tako i na terenu i klupi. Gledaš te momke kako se kao deca raduju, oko mene ljudi sa po 30-40 i kusur godina pevaju skaču, meni oči pune suza jedva se suzdržavam da ne počnem da ridam. Trenerčina koji je mnogo toga preturio preko glave, koji će najzlatnijim slovima ući u istoriju sa širokim osmehom se upućuje ka nama ka tribini, usput skidajući kravatu, prilazi mi i daje mi je u ruke.Ovo je za tebe majstore kaže Dejo. Meni srce da iskoči takvu počast zaista nisam očekivao, istog momenta je kačim sebi oko vrata, relikvija, uspomena koja nema cenu. Sledi proglašenje pobednika i uručenje pehara našem kapitenu Luki Mitroviću, super objektivna Zagrebačka publika apluzom prati sva ta dešavanja. U ta dva dana ni sa jedne ni sa druge strane nijedne uvrede nijedne pogrdne reči, krajnje kulturno fer i sportski ponašanje. Pobedila je košarka pobedila je ljubav prema svojim klubovima. Svi igrači dolaze kod nas sa peharom on iz ruke u ruku navijača svi hoće da pipnu trofej da poljube da osete to što su čekali dugi niz godina. Igračima se skandira jedan po jedan dolaze na slikanje sa prstenom, osmeh im sa lica ne silazi. Zaslužili su to momci i više od toga. Skandiralo se svakom igraču, a miljeniku publike koja je osetila šta je on uradio da bi pomogao timu Maiku Zirbesu su vikali Danke Dojčland, time mu pokazali da su svesni njegove žrtve. Polako se spremamo da krećemo policija ponovo izuzetno organizovano i korektno sprovodi naše do odredjenih destinacija. Mi puni srca nismo ni svesni šta smo doživeli i čemu smo prisustvovali, verovatno će to uslediti kasnije kada sve slegne. Jedna istorijska pobeda koja nam je izmakla u onoj čuvenoj majstorici sa Cibonom 1984 ,sada 2015-te u toj istoj hali Zvezda je ispravila neke propuste. Tu noć pobedio je tim ali ceo tim koji je od prvog trenutka disao kao jedan na čelu sa Dejanom Radonjićem koji je selktirao taj tim. Mi smo krenuli u dugu Zagrabčku noć punih srca sa osmehom koji se nije skidao sa lica sa osećajem koji se jednostavno ne može opisati. U jednom trenutku sam pogledao u nebo tražeći moje roditelje znajući da kada sam ja presrećan i oni su, pogledao gore i pomislio eto konačno je to to.Krenuli smo ka Beogradu odsanjavši tako dugo čekani dan, ali vredelo je svakog sekunda. Navijači su u Beogradu čekali svoje heroje da im kažu jedno veliko hvala. Ja se mogu samo zahvaliti dragom bogu što eto bio sam svedok svega toga, nešto sam žarko želeo i sanjao, konačno i doživeo. Do nekih novih pobeda, gostovanja, radosti. Još jednom za kraj iskreno iz srca  Zagrebe hvala ti.

недеља, 26. април 2015.

                                                       SUPER KUP  CIBONA  - BOSNA

15.IX.1984 godine u Metkoviću je održan super kup izmedju aktuelnog prvaka države Zagrebačke Cibone i osvajača kupa Bosne iz Sarajeva.Pred više od 2000 gledalaca po drugi put u Jugoslaviji je održan super kup. Slučajnost ili ne i prvi put su bili isti rivali kada je pobedu odnela Sarajevska Bosna, ovoga puta bolji rival je bila Cibona koja je trijumfovala sa rezultatom 106-88. Te sezone Cibona je u svoje redove dovela najboljeg igrača u to vreme Dražena Petrovića te je svoju superiornost već tada počela da pokazuje i najavi zlatan period koji će uslediti u narednih nekoliko godina. Cibona je od samog starta krenula silovito i u prvom poluvremenu održavala razliku na nekih deset poena da bi u drugom poluvremenu pojačala tempo i kao tajfun oduvala ekipu Bosne. Košarkaši Bosne su tek pred kraj meča kada je pobednik bio već uveliko poznat uspela da ublaži rezultat. Najbolji pojedinci kod oba tima su bili Dražen Petrović sa 22 poena i Andro Knego sa 21 poenom dok kod poražene ekipe su to bili Primorac sa 16 i Lukenda i Hadžić sa po 14 poena. Bosna je bila znatno oslabljena neigranjem svoja dva najbolja igrača Benačeka i Vučevića. KK Mladost iz Metkovića koja je bila i organizator ovoga spektakla je u trajno vlasništvo predala pehar pobedniku superkupa ekipi Cibone dok je poraženom timu ekipi Bosne uručila sliku dar akademskog slikara iz tih krajeva Petrića.Timovi su nastupali u sledećim sastavima
Cibona  M.Nakić,A.Petrović, Bečić, Čutura, D.Petrović, Knego, Vukičević, Ušić, Nakić Arapović.  Trener Mirko Novosel
Bosna   Djurić, Avdić, Bandić, Ljolja, Lukenda, Primorac, Mutapčić, Bilalović, Hadžić, Mitrović  Trener Svetislav Pešić

четвртак, 23. април 2015.

                      CEDEVITA  - ZVEZDA  2014


Posle teškog i tragičnog gostovanja u Istanbul, za nepunih dva dana je usledilo još jedno gostovanje u  Zagreb ali za razliku od Turske ovo će biti jedno od najlepših gostovanja na kojima sam bio. U Zagrebu sam bio xxx puta i gledao Zvezdu , ovo gostovanje je bilo teško na emotivnom planu kako lično za mene tako i za igrače zbog svega što se dešavalo u Istanbulu.To se i na njihovim licima moglo jasno videti,svi do jednoga su bili potrešeni i utakmica protiv Cedevite nije mogla doći u gorem trenutku. Mala hala dvorane Doma sportova je maltene bila ispunjena do poslednjeg mesta, u desnom uglu dvorane iza koša a pored naše klupe je bilo smešteno 15 – tak navijača koji su bodrili Zvezdu. Medju njima moja malenkost, Albin iz Ljubljane sa još jednim prijateljem, Bojan sa sinom Oliverom, Darko i Dario svi iz Banja Luke, par momaka iz Knina, Laki sa suprugom. Došavši ispred hale bili smo više nego kulturno primljeni i uspostavili odličnu saradnju sa policijom i saradnji sa njima se osećali apsolutno bezbedno. Pred sam početak utakmice rukovodstvo Cedevite je iznelo transparent  Stop nasilju u znak sećanja na tragično preminulog Marka Ivkovića gde su iza transparenta stajali igrači oba tima. Oficijalni spiker je pozvao gledaoce da minutom ćutanja odaju postu našem Marku. Halom je zavladala apsolutna tišina, ni jedan jedini zvuk se nije čuo.  Potez za poštovanje kako Cedevite kao kluba tako i Zagrebačke publike koja se saosećala u bolu sa svima nama.Ne postaje se veliki klub samo osvajanjem trofeja, veliki se postaje i na malim stvarima, na poštovanju protivnika i saosećanju u bolu sa njima ili delenju radosti. Cedevita je na pravom putu da postane veliki klub ako bude ovako i dalje radila kao do sada.  Utakmica je prošla u serijama kako Zvezde tako i Cedevite, oba tima imaju odlične sastave, Zvezda je imala motiv više te večeri iako emotivno i fizički istrošena, te večeri je igrala i za našeg  Marka, te je i pobedu nad Cedevitom posvetila njemu. Ja iako sam bio takodje i fizički i emotivno totalno istrošen radovao se svakom košu, svakom dobrom potezu, radovao se i za sebe i za Marka,a tako će biti u nadalje. Par momaka iz Knina je donela i transparent na kome je pisalo Marko Ivković  1989-2014 ali nažalost nije bilo prilike i da ga rašire. Borila se Zvezda, borila i izborila pobedu i kada su nam na kraju meča prišli da se pozdrave sa nama na njihovim licima se je moglo pročitati olakšanje, ostvarena je pobeda u svakom pogledu, pobeda koja je više od dva boda. Marcus Villijams je bio kao i tokom cele sezone neuhvatljiv , svojim asistencijama je prosto zaludjivao protivnika , a on je pre utakmice na svojim patikama napisao Marko  RIP, što je gest vredan divljenja i dokaz da on ovaj tim ove navijače doživljava kao svoje. I ostali igrači Jaka pre svega su se kao lavovi borili na terenu, što zaista u tim trenucima nije bilo uopšte lako. Na kraju meča Zagrebačka publika je aplauzom pozdravila obe ekipe. Mi smo na tribinama bili presrećni , i uz pomoć Zagrebačke policije bezbedonosno smo se udaljili od hale, ja sam otišao u dugu Zagrebačku noć sa osmehom na licu pomislivši u tom trenutku Marko pobedili smo ovo je za tebe sada možeš mirno medju andjele da ideš nikada nećeš biti zaboravljen. U tim trenucima nije više bilo umora, niti boli u grudima , srce je obavila neka toplina. Utakmica koju ću pamtiti celog života, mogao sam sada mirno da odem na spavanje. U jutarnjim časovima Zagreb je ostao iza mene do nekog novog susreta.
Zagreb je te večeri pokazao svoju lepu stranu, svoju dobru stranu stranu koja može samo dati nade da ima budućnosti za neko bolje sutra.

                                     Zagrebe   hvala ti.




уторак, 21. април 2015.

100 – ta  ISTORIJSKA POBEDA NAD EKIPOM                  PARTIZANA



19.IV.2015 godine će biti upisan zlatnim slovima u istoriji Košarkaškog kluba Crvena zvezda, ne samo dan kada je Zvezda izvojevala 100 – tu pobedu nad večitim rivalom u medjusobnim susretima na zvaničnim utakmicama već i kao istorijsku pobedu, pobedu za dugogodišnju stabilizaciju kluba , pobedu koja je Crvenoj zvezdi trasirala put kojim je trebala još davne 1984 godine da krene da je pobedila Cibonu u onoj čuvenoj majstorici , ali se to nažalost tada nije desilo. Tog 19 tog se igrala četvrta utakmica polufinala plej ofa i bila je istorijska u svakom pogledu. Zvezda je u toj seriji vodila sa 2-1 i još jedna pobeda, jedan korak je delio od igranja u Evroligi i sledeće sezone dok njen rival Partizan se borio za svoju poslednju šansu, za ostanak u seriji i nastavak nadanja u suprotnom najverovatniji odlazak onim putem kojim je Zvezda krenula posle poraza od Cibone. Momci u crveno belim dresovima su kao nikada do sada iskazali veliku hrabrost, jedinstvo, odlučnost i želju da konačno posle 21 godine čekanja izbace Partizan iz plej of serije. Mora se priznati nije bilo nimalo lako, naročito posle poraza od Partizana u drugoj utakmici serije i igranja naredna dva meča pred navijačima Partizana gde će ih sačekati više od 7000 neprijateljski nastrojenih pristalica večitog rivala. Nijedn,og trenutka u te dve utakmice a pogotovu u ovoj istorijskoj naši momci naši heroji nisu podlegli atmosferi, nisu ustuknuli pred Partizanom, naprotiv već su tokom celog meča držali kontrolu meča u svojim rukama.Borili se skakali za svaku loptu, fokusirani samo na dešavanja na parketu. Kao što ništa u životu nije slučajno tako ni ovo nije da baš ta 100 – ta pobeda nad Partizanom bude ta koja će na neki način odrediti pravce u kojima će ova dva rivala krenuti. Ovom pobedom-porazom je označen kraj jedne ere koju je Partizan imao i početak jedne ere koju Zvezda treba da ispiše. Momci – heroji u Zvezdinim dresovima su na viteški način izvojevali najvažniju pobedu u zadnjih može se slobodno reći 30-40 godina, i imaju lepu šansu da osvajanjem Aba lige budu prva generacija u Zvezdinoj istoriji koja je u jednoj sezoni osvojila više od jednog trofeja. Mnoge i mnoge generacije pre njih su to pokušavale ali nisu uspele iz razno raznih razloga, ova generacija ima lepu šansu, ima odlučnost ima želju, ima TIM za takva dela. Dejan Radonjić trener Zvezde će takodje biti upisan zlatnim slovima jer je sjajno predvodio ovih 12 momaka, sjajno ukomponovao tim iako je imao strahovit teret i pritisak prvenstveno od strane svojih navijača dugogodišnjom apstinencijom trofeja i poraza od večitog rivala. Sve je to Dejan Radonjić stoički podneo istrpeo i nagrada za sve to i za sav trud i rad i stručnost koju nesumnjivo ima je došla u ovoj istorijskoj pobedi. A poverenje su mu na najbolji način vratili sami igrači koje je istrpeo i kada im nije išlo, kada su ih i mnogi navijači videli na izlaznim vratima Zvezde,sada u plej of završnici su odigrali maestralno i razbili sve neverne tome za sva vremena. 12 heroja 12 apostola i njihovog učitelja koji su tokom cele sezone rušili sve barijere, rušile rekorde, obarali na pleća aktuelne i bivše evropske prvake Makabi, Panatinaikos, do zadnjih sekundi meča bili egal sa Barcelono,m, Olimpijakosom, dobijali jednu Valensiju kući i na strani, Kuću Laboral, Galatasaraj,  Albu i mnoge druge  ostvarili deset pobeda u Evroligi, osvojili domaći kup, u Aba ligi ostvarili impozantan učinak 24 pobede i samo 2 poraza , imali u svojim redovima i MVP igrača evrolige je za svaki mogući respekt.Da bi na kraju sve to krunisali već pomenutom istorijskom pobedom nad Partizanom, ali se svakako priča tu neće završiti. Ovi momci još imaju dosta toga da nam podare. Tim Crvene zvezde koji će svakako biti upisan zlatnim najzlatnijim slovima u istorijije su činili sledeći momci.  Vilijams, Blažič, Dženkins,Kalinić, Lazić, Marjanović, Zirbes, Dangubić, Jović, Tejić, Rebić, kapiten Mitrović   Trener  Dejan Radonjić.

уторак, 14. април 2015.

                     EVROPSKI  PRVAK  PROTIV  DOMAĆEG PRVAKA

U okviru kupa šampiona za sezonu 1979-80 igrala su dva predstavnika Jugoslovenske košarke Sarajevska Bosna kao aktuelni šampion starog kontinenta i Beogradski Partizan kao aktuelni prvak Jugoslavije. Žreb je hteo da se ova naša dva predstavnika nadju u istoj grupi kupa šampiona te su tako svoju prvu utakmicu igrali u Beogradu 13.XII.1979 godine u Hali sportova na Novom Beogradu pred 4.000 domaćih navijača. Pobedio je Partizan sa rezultatom 96-93. To je bilo prvo kolo kupa šampiona održan u izvanrednom ambijentu.Pored toga što su naša dva predstavnika igrala jedan protiv drugoga ova utakmića će ostati upamćena i po 52 poena Jugoslovenske legende Mirze Delibašića. Utakmica je protekla u žestokom ritmu , i jedna i druga ekipa su se smenjivale u vodjstvu , da bi možda i prelomni momenat se desio pred sam kraj utakmice kada je centar  Sarajlija Raša Radovanović promašio svih pet bacanja pri rezultatu 86-82 za Partizan. Kod Sarajevskih studenata jedino je Mirza Delibašić igrao na svom nivou dok kod Partizana je igrala njihova mladost Zorkić, Marić, Vujačić, Savović, Lazarević koji su menjali indisponirag Dražena Dalipagića kome te večeri u prvom poluvremenu ništa nije polazilo za rukom, da bi u nastavku igre Praja došao do svoje prepoznatljive igre. Partizan je igrao hrabrije, nadskakao je svog protivnika  više su ti mladići želeli pobedu i na kraju sasvim zasuženo došli do nje. Bila je to velika pobeda nad prvakom Evrope, koji je ipak za pobedu morao da ima više raspoloženih igrača od jednog Delibašića. Najefikasniji igrači kod oba tima su bili Dalipagić sa 27 i Marić sa 25 poena dok kod ekipe Bosne su to bili Delibašić sa 52 poena i Radovanović sa 15. Timovi su nastupali u sledećim sastavima
Partizan  Todorić, Zorkić, Lazarević, Petrović, Medić, Savović, Marić, Vujačić, Pešić, Dalipagić
Bosna   Vučević, Mutapčić, Benaček, Bosiočić, Izić, Radovanović, Zrno, Delibašić, Bilalović, Hadžić.
31.01.1980 godine usledio je revenš meč u okviru grupe kupa šampiona kada je Bosna ugostila ekipu Partizana željna da osveti za poraz u prvom kolu. Pred polupraznom halom Skenderija u Sarajevu gde se okupilo 2500 navijača košarkaši Bosne pobedili su Partizan sa 93-86. Partizan je u Sarajevu stigao nekompletan pored Kićanovića koji se nalazio na odsluženju vojnog roka nedostajao je i Boban Petrović. Za razliku od prvog meča ovaj je bio nešto iznad proseka, timovi su se smenjivali u vodjstvu čak je Partizan na odmor otišao sa prednošću od 46-42. I u nastavku meča rezultatska klackalica da bi košarkaši Bosne negde pred kraj meča prelomili rezultat i ostvarili četvrtu pobedu u kupu šampiona te sezone i ostali i dalje u trci za titulu prvaka. Pored standardnog Delibašića u prvi plan je izašao mladi Zrno koji je svojom odličnom partijom pomogao svojoj ekipi da ostvari veoma važnu pobedu. Najefikasniji kod oba tima su bili već pomenuti Delibašić sa 28, i Zrno sa 19 poena dok kod Partizana su to bili Dalipagić sa 26 i Marić sa 18 poena. Timovi su igrali u sledećim sastavima
Bosna   Vučević, Zrno, Bosiočić, Ilić, Radovanović, Varajić, Delibašić, Hadžić, Bilalović, Mutapčić,

Partizan  Todorić, Zorkić, Milojević, Lazarević, Medić, Dalipagić, Marić, Vujačić, Rebić, Savović.

петак, 10. април 2015.

POBEDA NAD PANATINAIKOSOM ČEKANA  46 GODINA

Dugo će Crvena zvezda i njeni navijači pamtiti 09.04.2015 godine kada je veliki Evropski tim i višestruki prvak Evrope Panatinaikos u grotlu Pionira položen na pleća. Pobeda koja je čekana u zvaničnim mečevima punih 46 godina. Odigrali su dosta utakmica Zvezda i Panatinaikos i zvaničnih i prijateljskih i medju ova dva kluba kao i medju navijačima istih vlada veliko rivalstvo.  Kada je Zvezda po prvi put izašla na evropsku scenu na zvaničnim takmičenjima sada već davne 1969 godine u kupu evropskih šampiona već u drugom kolu tog takmičenja je odmerila snage sa Grčkim šampionom Panatinaikosom. 4.12.1969 godine Panatinaikos je gostovao Zvezdi u Beogradu, nažalost par meseci ranije sa životne i  košarkaške scene je tragično otišao najbolji košarkaš sa ovih prostora Radivoje Korać pa je prilikom gostovanja Grčkog šampiona zajedno sa košarkašima Zvezde odata počast u aleji velikana ovom nesvakidašnjem majstoru pod obručima. Utakmica se igrala u Hali sportova na Novom Beogradu gde je Zvezda bukvalno pregazila Panatinaikos rezultatom  91-66. U jednom trenutku meča Crveno beli su imali i 35 poena prednosti. To je bio njihov prvi medjusobni susret u istoriji ova dva kluba. Revanš je usledio nedelju dana kasnije  11.12.1969 godine gde je ekspedicija Crvene zvezde putovala vozom ali zbog loših vremenskih uslova se kasnilo pa je utakmica bila pomerena za jedan dan. Pred oko 40.000 navijača na  Olimpijskom stadionu u Atini  pobedio je Grčki tim sa 83-75 ali je to bila pirova pobeda jer je Zvezda prošla dalje.



           Košarkaši Crvene zvezde na železničkoj stanici pred polazak na revanš meč u Atinu.
Sledeći njihov susret se desio  24.IX.1983 godine u Beogradu u prijateljskom meču  gde je Crvena zvezda slavila sa  103-91. Punih 15 godina je prošlo do njihvog  novog susreta tačnije 08.04.1998 godine u Atini je održan humanitarni meč u korist postradale dece na prostorima ex Jugoslavije. N atom meču je slavila ekipa Panatinaikosa sa 71-67. Već tokom sledeće sezone u Evroligi ova dva tima su se sastala i oba puta je slavila ekipa Panatinaikosa sa  77-71 u Atini i 76-74 u Beogradu. I naredne sezone 1999-2000 su se ova dva rivala susrela u Evroligi i ponovo je Panatinaikos bio bolji sa 76-61 u Beogradu i 67-58  u Atini.
25.IX.2003 na turniru šampiona u Novom Sadu Zvezda je u okviru svoje grupe bila bolja od Panatinaikosa rezultatom  95-86. Na naredni susret se čekao sve do 18.09.2006 godine kada su na turniru u Limasolu  igrali gde je Panatinaikos odneo pobedu sa 93-80. Na turniru u Bugarskoj 2012 godine tačnije 14.09.2012 Panatinaikos je zabeležio još jednu pobedu od  70-64. Već naredne sezone Zvezda je ponovo posle 15 godina izborila igranje u Evroligi i ponovo je svoja koplja ukrstila sa Panatinaikosom gde je u dvomeču u samim završnicama Zvezda poklekla i to posle produžetka u Beogradu sa 86-90 i u Atini sa  63-69. Već naredne sezone 2014-15 u top 16 fazi Zvezda i Panatinaikos ponovo igraju , prva utakmica u Atini kao i prethodne neizvesna gde na samom kraju uz veliku dozu sreće Panatinaikos dobija ovaj meč sa 74-69. Osvanuo je i  09.Iv.2015  godine , dan  kada su ponovo ova dva rivala izlazili jedan drugome na megdan. Zvezda je izgubila bilo kakve šanse za top 8 igrala je čast, za svoje navijače, Panatinaikos za pobedu za dalji prolaz. Meč koji se slobodno može reći nije kao i svaki drugi,iz nekoliko razloga, prvo veliko ljuto rivalstvo, drugo Zvezdini navijači i navijači Olimpijakosa (to je kao Zvezda i Partizan) su pobratimljeni već dugi niz godina, treće u redovima Panatinaikosa igraju Vlada Janković sin Zvezdine legende Slobodana Jankovića, I De Marcus Nelson iliti popularno Admiral Nelson kako ga od milošte nazivaju Zvezdini navijači legenda kluba i dojučerašnji igrač Zvezde. Već na samom ulazu u Pionir kada je došao autobus sa igračima Panatinaikosa ,i kada je iz autobusa izašlo dobro poznato lice Admirala i kada su navijači Zvezde gromoglasnim aplauzom i skandiranjem pozdravili svoju legendu videlo se da to neće biti obična evroligaška utakmica. Već tada naš A dmiral nije mogao skriti emocija a unutra ga je tek čekalo pregršt iznenadjenja. Pionir se polako punio da na kraju ni igla nije imala gde da stane. Pred sam početak meča naš Admiral je od kluba dobio sliku na poklon, a na poluvremenu od svojih navijača koji i ovom prilikom su pokazali da ne zaboravljaju svoje legende je dobio zlatni medaljon, sliku, knjigu monografiju Crvene zvezde i majicu. Pionir je tada ječao od skandiranja De Marcus Nelson, De Marcus Nelson, a Di nije znao od sreće gde hoda.




  Utakmica teška kao i sve dosadašnje sa puno obrta, kada je par minuta pre kraja utakmice Panatinaikos poveo sa 8  poena razlike poveo i baš kada je Admiral bio taj koji je doneo tu prednost, momci u Crveno belim dresovima nisu mislili tako,prvo Jakina trojka iz ugla, pa onda koševi Kalinića i Bobana Marjanovća koji je odigrao utakmicu života  a i sezonu života gde je poobarao silne rekorde u Evroligi po broju skokova, indexnih poena i dabl dabl učinka, jednostavno nisu dali i ovoga puta Grčkom šampionu da se izvuče. Ginuli su za svaku loptu, na svakom pedlju parketa, prolili litre i litre znoja, i kada je Dijamantidis na dve sekunde pre kraja očajnički šutnuo na košu, lopta je putovala čitavu večnost i kada je udarcem od tablu otišla daleko od koša i obruča Pionir je eksplodirao. Pao je Panatinaikos posle 46 godine čekanja. Pao je pao u neverovatnom meču punom emocija, radosti suza, Pao je pao u noći koja je bila Zvezdina, Bobijeva, Jakina, Kalinina, Dangubina, Lazina, Djenkina, Vilijamsova, Lukina, Zirbesova, Tejina, Rebina, Kaplanova,noć noć svih Zvezdaša koji su je tako dugo čekali i dočekali. Noć koja će se pamtiti koja će zuavek ostati u srcima svih nas i u istoriji Zvezde.Za kraj slika koja sama za sebe govori za koju ne treba ni jedna jedina reč, slika koja je obeležila jedan Zvezdin sada se već može slobodno reći slavan period slika dve Zvezdine legende iz tog perioda.



петак, 3. април 2015.

PREKO DERBIJA DO MAJSTORICE I TITULE


Igralo se zadnje kolo tekućeg prvenstva za sezonu 1971-72.  23.IV.1972 godine Zvezda i Jugoplastika pred to zadnje kolo ulaze poravnate po broju bodova, pošto koš razlika neće odlučivati prvaka ukoliko obe ekipe u zadnjem kolu ostvare pobede, odluku o prvaku odlučiće majstorica na neutralnom terenu. Zvezda je u poslednjem kolu išla večitom rivalu na noge a Jugoplastika je gostovala u Karlovcu uvek neugodnom Željezničaru. Za Zvezdu utakmica biti ili ne biti neugodnijeg rivala nije mogla sebi izabrati od Partizana. Crvena zvezda je izvanredno počela meč i prvi deo utakmice rešila u svoju korist sa  47-32, da bi u nastavku utakmice uspavana velikom prednošću ušla slabije u meč što je Partizan iskoristio i opasno pripretio Zvezdi i zamalo da oni odluče o prvaku Jugoslavije. Zvezda je uz dosta muke pobedila Partizan rezultatom 80-78, a pošto je i Jugoplastika pobedila u Karlovcu prvaka će odlučiti majstorica. Najbolji pojedinci meča u večitom derbiju su bili Slavnić sa 26 i Simonović sa 20 poena. Majstorica je bila zakazana za  27.IV  a kandidati su bili Sarajevo i Ljubljana jer su već imali iskustva oko organizacije velikih mečeva. Ostalo je samo na klubovima da se dogovore oko toga koji će grad biti domaćin. Zvezda je izrazila želju da to bude Sarajevo a Jugoplastika Ljubljana. Pošto nije bilo dogovora onda se pribeglo žrebanju i tom prilikom odlučeno je da to bude Ljubljana. Tako je 27.IV. 1972 godine u Hali Tivoli se igralo za novog prvaku države. Utakmica je bila jako dramatična gde je Jugoplastika u prvom poluvremenu diktirala tempo i imala vodjstvo.Imali su i vodjstvo od devet poena razlike da bi prvo deo završili u svoju korist sa 39-35. U drugom delu igre Zvezda igra otresitije i i stiže Jugoplastiku.Sve do kraja utakmice bila je rezultataska klackalica gde je Slavnić  na tridesetak sekundi pre kraja regularnog dela izjednačio na  67-67. Ušlo se u produžetak meča , Zvezda je odigrala bolje najviše zahvaljujući svom džokeru Lazareviću koji je svih svojih 12 poena postigao u završnici meča i u produžetku i doneo Zvezdi pobedu i nevidjenu radost na terenu. Zvezda je dobila majstoricu sa  75-70 i okitila se 12 zvezdicom , 12 titulom prvaka Jugoslavije. Pored spomenutog Lazarevića  treba  istaći i odlične partije i Simonovića koji je postigao 20 i Vučinića sa 15 poena. Treba napomenuti da je ovo druga utakmica te sezone gde su Zvezda i Jugoplastika igrali produžetak.Naime u 15 kolu kada je Jugoplastika bila domaćin Zvezda je tada imala šansu da pobedom već tada reši pitanje prvaka ali je nakon dodatnog nastavka slavila Jugoplastika sa 93-92. Ovoga puta produžetak onaj bitniji je doneo sreći Crvenoj zvezdi. Tako je u hali Tivoli osvojena dvanaesta titula prvaka države, nakon koje će Zvezda morati čekati punih 21 godinu na svoju sledeću titulu.

четвртак, 26. март 2015.


                        KK   BOSNA   SARAJEVO

Košarkaški  klub  „Bosna“  osnovan  je  1951.  godine.  Prvi  predsednčki trener je bio prof.  dr Nedžad Brkić,  koji je u ime Univerzitetskog odbora dobio zadatak da oformi košarkašku sekciju.  U Sarajevu su već postojala tri kluba  -  „Mlada Bosna“,  „Sarajevo“  i  „Milicionar“  -  a  „Bosna“  je svoj životni put započela u gradskoj ligi.  
1955  godine osvojila je  Kup Sarajeva  i  tako se plasirala u viši rang,  u  Republičku  ligu.  Tu Nastaju  velika  rivalstva  sa  „Slobodom“,  „Borcem“, Mladom Bosnom“  (kasnije  „Željezničar“). 1961.  godine  „Bosna“  je izborila plasman u  Drugu saveznu ligu,  ali se tamo zadržala samo jednu sezonu.  Klub  zatim  angažuje  profesionalnog  trenera  i  kreće  sa  u  ozbiljnijim radom. 
Sredinom šezdesetih godina XX veka klub se ustalio u Drugoj ligi, a nakon 1970, kada Jugoslavija osvaja zlatnu medalju na Svetskom prvenstvu u Ljubljani, košarka u celoj zemlji doživljava ekspanziju, pa se to reflektuje i na  „Bosnu“.  28.  aprila  1972.  Ona  pobeđuje  svog  mesnog  rivala  „Željezničara“  i  po prvi put se plasira  u Prvu ligu. 
Taj istorijski uspeh je ostvario tim koji je igrao u sledećem sastavu:  Terzić, Milavić, Čečur, Pavlić, Nadaždin, Dumić, Soče, Varajić, Pejović, Pešić, Krvavac,  Đogić. Trener:  Bogdan Tanjević. 
Te  1972.  godine  u  „Bosnu“  dolazi  Mirza  Delibašić  Kinđe  i  ona  će zajedno sa njim u narednom period ispisati zlatnim slovima istoriju  i  KK „Bosna“  i  jugoslovenske  košarke.  U  prvoj  sezoni,  Bosna  ostvaruje  skroman  rezultat  plasmanom  na  12.  mesto.  Od  tog  trenutka  pa  do  1991.  i
raspada  Jugoslavije,  Bosna  je  osvojila  tri  naslova  prvaka  države  (1978, 1980.  i  1983),  dva  kupa  Jugoslavije  (1978.  i  1984),  kao  i  titulu  prvaka Evrope 1979. godine u Grenoblu, pobedivši italijanskog prvaka i aktuelnog prvaka  Evrope  „Injisa“ sa 96:93.  „Bosna“  je  bila  prva  jugoslovenska ekipa  kojoj  je  to  pošlo za  rukom.  Tim  koji  je osvojio  titulu  prvaka Evrope je igrao u slede-ćem  sastavu: 
 Vučević, Delibašić,  Varajić,  Đogić,  Benaček,  Bosiočić, Pešić,  Izić,  Zrno,  Hadžić, Radovanović. 

Od  poslednjeg  kupa 1984.  godine,  „Bosna“  nije imala većih uspeha do 1991.  Košarkaški klub 
„Bosna“  je  u  svojim  redovima  imao  pregršt  odličnih  igrača  i  reprezentativaca,  kao što su:  Mirza Delibašić, Ratko Radovanović, Žarko Varajić, Hadžić, Benaček, Vučević, Bukva, Mutapčić, Mitrović,  Avdić, Radulović, Alihodžić, Alibegović….




среда, 25. март 2015.

                             JUGOPLASTIKA PRVAK EVROPE


8.  aprila  1989.  u  Minhenu  na  fajnal  foru  „Jugoplastika“  je  posle  12 godina  došla  do  evropskog  trofeja,  onog  najsjajnijeg,  koji  joj  je  davne 1972.  godine nesrećno izmakao iz ruku. Ovoga puta  „Jugoplastika“  nije to dozvolila,  pobeđena  je  ekipa  „Makabija“  sa  75:69.  Tako  su  na  najlepši način ispisane stranice splitske i jugoslovenske košarke. 
„Jugoplastika“  je  u osmini finala prvo izbacila  portugalsku ekipu  „AD Ovarense“,  da bi u četvrtfinalnoj grupi zauzela treće mesto sa skorom 8-6. Inače,  prvo  mesto  je  zauzela  ekipa  „Makabija“  sa  skorom  12-2,  druga  je bila  „Barselona“, treća  „Jugoplastika“, četvrti  „Aris“,  pa redom posle  „Limož“,  „Skavolini“,  „CSKA“  i  „Našua  BBC“.  Na fajnal foru u Minhenu u polufinalu su se sastale ekipe „Jugoplastike“ i „Barselone“, u meču u komeje  „Jugoplastika“  pobedila  sa  87:77  i  sve  iznenadila  prolaskom  u  finale. Tamo  ju  je  čekala  moćna  ekipa  „Makabija“,  koja  je  u  ligaškom  delu izgubila  samo  dve  utakmice.  Moćna  za  sve,  ali  ne  i  za  splitske  žute.
„Makabiju“ je ovo bilo treće uzastopno i treće izgubljeno finale. „Jugoplastika“  je,  pre  svega  fantastičnom  odbranom  koja  ju  je  krasila cele sezone,  dobila ovu utakmicu. Svi su redom licitirali sa koliko će  „Makabi“  pregaziti  „Jugoplastiku“,  na  početku  utakmice  sa  razglasa  se  čula melodija  iz  filma  Grk  Zorba,  što  je  simbolično predstavljalo  upravo  ples „Jugoplastike“. Maestralni Duško Ivanović je predvodio mlađariju do  najsjajnih  zvezda,  a izraelski Amerikanci su izgledali kao početnici u odnosu na momke u žutom. Prvo poluvreme je  i  bilo egal,  ali u drugom,  to je bila igra mačke  i  miša. Sjajni kontranapadi koji su bili proizvod odlične odbrane,  još  sjajnije  akcije  i  asistencije,  da  u  pojedinim  trenucima  igrači „Makabija“  nisu  znali  gde  je  lopta  dovoljno  oslikava  situaciju  na  terenu. 
Kada je na semaforu pisalo 00:00 što se vremena tiče,  a rezultat bio 75:69,usledilo je slavlje. Najefikasniji igrači na utakmici su bili za „Jugoplastiku“Rađa sa 20 i Kukoč sa 18 poena, dok su kod „Makabija“ to bili Jamši sa 25 i Barlou  sa 13 poena.  Split je te večeri bukvalno goreo, a sutradan  je organizovan  veličanstven  doček  pred  15.000  ljudi,  koji  su  napravili  špalir  od aerodroma pa sve do hale na Gripama. Dan koji će Split pamtiti zauvek, a i momke koji su doneli prvi naslov evropskog prvaka. Timovi su nastupali u sledećim sastavima: 

„Jugoplastika“  -  Sretenović,  Perasović,  Pavićević,  Kukoč,  Sobin,  Čizmić, Burić, Tabak, Ivanović, Tomić, Rađa, Vučica.  Trener:  Božidar Maljković.

„Makabi“  -  Sims, Daniel, Bergštajn, Buš, Merser,  Gordon, Lipin, Kac, Jamši, Magi, Koen, Barlou. Trener: Zvi Šerf.

четвртак, 19. март 2015.

JA SAM REPREZENTATIVAC  -  BEOGRAD   2005

Pod ovim sloganom 22.01.2003 godine u Hali Pionir pred jako malim brojem gledalaca svega 1000 je održana humanitarna utakmica izmedju naših najperspektivnijih košarkaša. Sav prihod od ove utakmice je išao kao pomoć KBC Dragiša Mišović u Beogradu. Sastale su se bela (Atlas Viza Kard ) selekcija i plava (Atlas Master Kard) selekcija. Pobedila je bela ekipa sa rezultatom 95-91. Sudije ovoga meča su bile Mrdak i Belošević. Malobrojna publika je imala priliku da na delu vidi najperspektivnije košarkaše koje je Jugoslavija imala tada,vodila se žestoka borba pod koševima gde je bela ekipa bila bolja u prvoj četvrtini, da bi udarac plava ekipa uzvratila u drugoj četvrtini. Tako da se na odmor otišlo rezultatom 44-41 za bele. U nastavku utakmice i dalje se vodila žestoka borba ali je bela ekipa uspela da sačuva prednost sa poluvremena i još poveća za jedan poen u krajnjem ishodu. Najefikasniji kod oba tima su bili  Vujanić sa 27 i Bakić sa 22 poena kod pobedničke ekipe belih, fok kod plavih su to bili Krstić sa 22 i Koljević sa 16 poena. Najbolji pojedinac meča Miloš Vujanić je imao dabl – dabl učinak 27 poena i 10 asistencija. Timovi su igrali u sledećim sastavima
Beli Atlas Viza Kard  Jovanović, Bakić, Popović, Koprivica, Plisnić, Ćakić, Vučurović, Miličić, Vraneš, Vujanić, Aškrabić, Dragojlović    Treneri Aco Petrović, i Aleksandar Trifunović

Plavi  Atlas Master Kard  Jeretin, Sekulić, Zoroski, Majstorović, Tica, Koljević, Pavlović, Krstić, Perović, Pupović, Čabarkapa,   Treneri  Duško Vujošević i Miodrag Baletić

уторак, 17. март 2015.

VEČERNJE NOVOSTI - REPREZENTACIJA  PRVE LIGE

23.05.1993 godine u Beogradu u Hali Pionir pred oko 3.000 gledalaca održan je humanitarni meč izmedju ekipe Večernjih Novosti (koju su činili naši  Internacionalci) I selekcije igrača iz domaće lige. Situacija je tada bila teška, ratna vremena su potresala čitav region ex yugoslavije, na snazi su bile sankcije prema našoj zemlji, pa je tako ovaj meč itekako bio značajan u to vreme, ne samo zbog humanitarnog karaktera koji je nosio u sebi već I zbog cele te situacije. Bilo je bojazni da li će I koliko igrača iz inostranstva se odazvati ali na kraju ta bojazan je bila bezrazložna. Publika je mogla da uživa u potezima velikih majstora pod obručima, a pogotovu u tandemu  Djordjević – Danilović.  Pobedila je ekipa selekcije Večernji Novosti sa 104-92. Najefikasniji u oba tabora su bili Danilović sa 27 I Djordjević sa 22 poena kod stranaca dok kod selekcije domaće lige su to bili Ilić sa 17 poena I Koprivica sa 11 poena. Sudije ovog meča su bile Petrović (Beograd) I Vuković (Novi Sad). Inače još jedan lep gest je vidjen po završetku utakmice ,naime Predrag Danilović kao najbolji strelac , Aleksandar Djordjević kao najbolji asistent  I Dragan Tarlać kao najbolji skakač odrekli su se svojih nagrada video rekorder , kolor televizor I letovanje dar Večernjih novosti u korist Dečije bolnice u Tiršovoj ulici. Ostaće žal što Pionir te večeri nije bio bolje popunjen ali sobzirom na okolnosti  kao I na inflaciju koja je tih godina prosto iscrpljivala stanovništvo broj posetilaca I nije bio tako mali. Za anaće ostati zapisani sastavi timova koji su igrali te večeri
Večernje novosti  Djordjević, Danilović, Zorkić, Dabić, Babić, Pavićević, Pokrajac, Milatović, Pavlović, Tarlać, Vučević

Selekcija domaće lige  Dragutinović, Ilić, Obradović, Tomašević, Koturović, Stevanović, Rebrača, Trifunović, Koprivica, Marković, Lončar.


петак, 13. март 2015.

         PALIŠ NA KALIŠ


30.VI.2002 godine povodom otvaranja renoviranih terena na Malom Kalemegdanu priredjen je sportsko zabavni program gde su učestvovali pored veterana i juniora Zvezde, još i novinari, glumci i muzičari. U uvodnom delu programa prvi na megdan su izašli pioniri Zvezde i Partizana gde su bolji bili pioniri Zvezde i slavilu pobedu od 47-39. Posle njih na teren su izašli veterani Zvezde protiv novinara. U ovom duelu su bolji bili veterani sa 45-39, gde je Srdjan Dabić podsetio na nekadašnje dane kada je nosio crveno beli dres. Pravi spektakl i zbava su usledili izlaskom Glumaca i muzičara na teren gde su jedni protiv drugih odmerili snage. Glumci predvodjeni Kičićem, Jevtovićem,Vujićem su bili bolji od muzičara Igora Montenigera, Vasila Hadžimanova, Grua i drugih sa 18-15. Voditelj ovog programa je bio veliki Zvezdaš i poznati muzičar Milan Delčić Delča. Igrana je i popularna košarkaška igra put oko sveta gde je par Kičić Beader bio najuspešniji. Muzičari su se kasnije vadili kako je Igor kasno ručao pa je to bio glavni uzrok njihovog poraza. Uglavnom druženje je bilo sjajno. I na kraju tog odličnog programa sastali su se juniori Zvezde i Radničkog .Trijumfovali su krstaši sa 74-67. Dogadjaj za pamćenje i podsećanje na dane kada je Zvezda igrala podno zidina Malog Kalemegdana i na mesto gde je nastala Jugoslovenska i Srpska košarka. 




     10 GODINA  OD ISTANBULA 1992

29.VI.2002 godine u Hali Pionir Košarkaški klub Partizan je pred svojim vernim navijačima koji su tog dana ispunili halu Pionir do poslednjeg mesta obeležio vredan jubilej 10 godina otkako je u Istanbulu 1992 godine pobedom nad Španskim Huventudom ,Partizan postao prvak Evrope.Utakmica je odigrana izmedju ekipe Partizana 92 i Partizana All Star. Pobedio je tim iz Istanbula Partizan 92 sa 101-97. Sudije ovog meča su bili Jovančić, Vuković i Bubalo. Iako je naravno rezultat bio u drugom planu, Pionirom je vladala svečarska atmosfera što i dolikuje ovakvim manifestacijama, Košarkaši na terenu su sjajno zabavljali ali su takodje svojim potezima zabavljali i publiku. Još jednom je Sale Djordjević gotovo sa istog mesta pogodio trojku kao te Istanbulske noći 1992 godine, trojka koja je donela Partizanu titulu prvaka Evrope, i tako pokazao da ta trojka nije bila slučajnost već remek delo ove košarkaške legende.Najefikasniji na utakmici je bio Danilović sa 20 poena iza njega odmah je bio Djordjević sa 17 poena.  Specijalni gost ovog Partizanovog jubileja je bio gradonačelnik Fuenlabrade predgradja Madrida gde je Partizan te davne već sada 1992 godine kao domaćin igrao utakmice kupa Šampiona, i gde su gradjani tog simpatičnog predgradja primili Partizan kao da je odvajkada igrao tamo. Svi igrači i stručni štab te šampionske ekipe na poklon su dobili repliku pehara kupa šampiona. Ipak za anale će ostati upamćeni igrači koji su nastupali te večeri u obeležavanju sjajnog jubileja a timovi su igrali u sledećim sastavima

Partizan 92  Djordjević, Danilović, Lončar, Perović, Stevanović, Mihajlovski, Rebrača, Šilobad, Koprivica, Dragutinović, Sindjelić, Šarić, Nakić.  Trener Željko Obradović


Partizan All Star   Šćepanović, Čubrilo, Petrović, Grbović, Koturović, Marić, Divac, Vujanić, Drobnjak, Čanak. Berić, Pecarski, Tomašević, Vilfan, Radošević, Kićanović (izašao na predstavljanje ali nije igrao),Savović.   Treneri  Dušan Ivković i Duško Vujošević

четвртак, 12. март 2015.

   BIVŠI PARTIZANOVAC  PRESUDIO TROJKOM SVOM NEKADAŠNJEM  TIMU


Oliver Popović bivše Partizanovo dete rodjen je 18 Maja 1970 godine u Užicu gde je i započeo košarkašku karijeru u Prvom Partizanu, da bi sa 16 godina ubrzo prešao u onaj drugi poznatiji Partizan 1986 godine i igrao za njih sve do 1991 godine. Nije nešto dobijao šansu ali će ostati da je u sezoni 88-89 u polufinalu protiv Zvezde svojim trojkama (4 od ukupno 13 poena) doneo pobedu Partizanu. Iz Partizana je prešao u IMT, zatim Borac iz Čačka, Subotički Spartak ,Beobanku i najzad 1997 godine u Crvenu zvezdu. Odmah se ispostavilo da je Oliver bio odlično pojačanje gde je zajedno sa Topićem , Kuzmanovićem, Benčićem, Bolićem, Topalovićem i Rakočevićem doneo Zvezdi poslednju 15. titulu u dosadašnjoj istoriji. Kao kroz svoju karijeru tako je i u Zvezdi znao svojim pogodcima da donese pobedu pa je tako bilo i u večitom derbiju koji je igran 18 Januara 1999 godine. To je bilo 13 kolo domaćeg prvenstva gde je Partizan bio domaćin i bio je bolji protivnik sve do 30 minuta utakmice imao i vodjstvo od 74-63. Ali tada na scenu stupa najbolji pojedinac meča kapiten Zvezde Milenko Topić i svojim pogodcima doprinosi da Zvezda sustigne Partizan. Zvezda je i prešla u vodjstvo 82-80  i imala napad za četri poena razlike ali je Topić izgubio loptu te je Partizan izjednačio. I u sledećem napadu Zvezda pravi grešku gde Pavićević gubi loptu a Lukovski preko bacanja donosi Partizanu prednost 84-82. Zvezda ima poslednji napad ili da trojkom pobedi ili da se udje u produžetke.Lopta dolazi do Popovića u samom uglu terena i on dve desetinke pre oglašavanja sirene za kraj meča  šutira ka košu Partizana. Let lopte je bio dug kao večnost ali je ušla kao kap i nastalo je veliko oduševljenje medju navijačima Crvene zvezde kao i medju igračima. Tako je Partizanovo dete svojim trojkama donelo prvo pobedu Partizanu a zatim i Crvenoj zvezdi. Najbolji deo karijere Oliver je imao baš u Zvezdi za koju je odigrao 91 meč i postigao 794 poena. Ostaće upamćen ovaj derbi kao jedna od najsladjih pobeda nad večitim rivalom. Karijeru je posle Zvezde nastavio u  Lokomotivi iz Rostova, Uniksa iz Kazanja i  grčkog Marusija.